Imate imovinu u Hrvatskoj, ali živite ili ste državljanin druge države? U takvim situacijama, međunarodna oporuka pruža pouzdano i međunarodno priznato rješenje te vam omogućuje da svoju posljednju volju uredite jasno, zakonito i s učinkom izvan granica Republike Hrvatske. Ovaj oblik oporuke osmišljen je upravo za ljude koji žive, rade ili posjeduju imovinu u više država. Njegova najveća prednost je pravna sigurnost i priznanje u velikom broju zemalja, bez obzira na jezik, državljanstvo ili mjesto sastavljanja oporuke.

Međunarodna oporuka smanjuje rizik sporova, olakšava postupak nasljeđivanja i osigurava da se vaša posljednja volja poštuje – ondje gdje je to najvažnije.

Zakon o nasljeđivanju (Narodne novine br. 48/2003, 163/2003, 35/2005, 127/2013, 33/2015, 14/2019) materiju međunarodne oporuke uređuje u svojim člancima 151.-166. Međunarodna oporuka je redoviti, javni i pisani oblik oporuke. Kao i kod javne oporuke (ili ma kojeg drugog oblika oporuke), potrebno je da su kumulativno ispunjene sljedeće pretpostavke da bi se ona smatrala valjanom: 1) oporučitelj mora imati navršenih 16 godina života i 2) mora biti sposoban za rasuđivanje.

Ujedno, kod oporučitelja u trenutku razredbe posljednje volje ne smiju postojati mane volje, a sama oporuka mora zadovoljavati uvjete glede zakonom utvrđenog oblika, uz pretpostavke određene zakonom, ovisno o vrsti oporuke koju oporučitelj sačinjava. Iako međunarodna oporuka mora biti sastavljena u pisanom obliku, ne postoji obveza poštivanja službenog jezika ili određenog načina pisanja, stoga može biti sačinjena na bilo kojem jeziku i pismu, vlastitom rukom ili na neki drugi način (pisaćim strojem ili računalom).

Stoga, isključivo na zahtjev oporučitelja zakonom ovlaštene osobe mogu sukladno odredbama Zakona o nasljeđivanju svakoj pisanoj oporuci dati oblik međunarodne oporuke, dakle i onoj oporuci koju nisu same sastavljale (na taj način i vlastoručna, pisana oporuka pred svjedocima i druge vrste oporuka mogu postati međunarodne oporuke). Riječ je uvijek o pojedinačnom oporučitelju, jer oblik međunarodne oporuke nije moguće valjano dati tzv. zajedničkim oporukama dvaju ili više oporučitelja (članak 152. Zakona o nasljeđivanju).

Međunarodna oporuka na ovaj će način biti punovažna u pogledu oblika, neovisno o mjestu gdje je sačinjena i gdje se nalazi imovina oporučitelja obuhvaćena oporukom, kao i neovisno o državljanstvu, prebivalištu ili boravištu oporučitelja, pod uvjetom da je poštivana zakonom propisana procedura glede sačinjavanja međunarodne oporuke, a ako nisu zadovoljeni uvjeti neophodni da bi oporuka imala svojstvo međunarodne oporuke ili je međunarodna oporuka ništava, ipak će biti valjana kao neka druga oporuka (vlastoručna, pisana oporuka pred svjedocima i dr.) ako su zadovoljeni uvjeti potrebni za valjanost tog drugog oblika oporuke (članak 151. Zakona o nasljeđivanju).

Kolizijska pravila definirana su kao pravila o određivanju mjerodavnog prava. Kod odnosa s međunarodnim elementom postavlja se pitanje koje pravo treba primijeniti za reguliranje konkretnog odnosa, domaće ili strano. Odgovor na to pitanje daju upravo kolizijska pravila. Dakle, ona ne rješavaju neposredno (izravno) odnos s međunarodnim elementom, nego to čine posredno (neizravno), tj. upućivanjem na mjerodavno domaće ili strano pravo koje treba primijeniti za reguliranje dotičnog odnosa. Jednostrana (nepotpuna) kolizijska pravila upućuju na primjenu samo domaćeg prava i rijetka su u hrvatskom zakonodavstvu. Dvostrana (potpuna) kolizijska pravila upućuju na primjenu ne samo domaćeg, nego i stranog prava.

Pravni poredak Republike Hrvatske svojim pozitivnim propisima odnosno kolizijskim normama priznaje valjanost oblika i onim oblicima oporuka koje su sačinjene prema pravilima nekih stranih nasljednopravnih uređenja. Zakonom o preuzimanju Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima preuzet je Zakon o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 43/82 i 72/82) kao republički zakon.

Članak 30. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima propisuje sljedeće: „Za nasljeđivanje mjerodavno je pravo države čiji je državljanin bio ostavitelj u vrijeme smrti. Za sposobnost za pravljenje oporuke mjerodavno je pravo države čije je državljanstvo oporučitelj imao u trenutku sastavljanja oporuke.” Može se zaključiti kako hrvatska kolizijska pravila dosta široko priznaju valjanost oporuka sačinjenih prema pravilima mnogih stranih nasljednopravnih uređenja, što svejedno ne isključuje mogućnost da se oporuka ipak napravi prema pravilima nekog pravnog poretka koje netom spomenuti zakon ne poznaje.

Iz mogućnosti pojave navedenog problema potekla je zamisao da se pravila o obliku oporuke ujednače, što bi se postiglo unošenjem određenih pravnih pravila u zakonodavstvo svake pojedine države koja na to pristane. Višegodišnji napori međunarodne zajednice da se na jednak način regulira materija oporuke s elementom inozemnosti, valorizirani su 1973. godine, kada je u Washingtonu održana konferencija, na kojoj su države sudionice usvojile Konvenciju o jednoobraznom zakonu o obliku međunarodne oporuke.

Sudionice konferencije i potpisnica Konvencije tada je bila SFRJ, koja ju je ratificirala 1977. godine (Zakon o ratifikaciji Konvencije o jednoobraznom zakonu o obliku međunarodnog testamenta, Službeni list SFRJ - međunarodni ugovori i drugi sporazumi, br. 3/77). Konvencija je stupila na snagu 9. veljače 1978. godine i obvezala je sve zemlje potpisnice da u svoje zakone unesu pravila o međunarodnoj oporuci prema Prilogu koji čini sastavni dio Konvencije. Republika Hrvatska kao pravni sljedbenik bivše SFRJ nastavila je primjenjivati Konvenciju, uvrstivši u ranije važeći i trenutno važeći Zakon o nasljeđivanju odredbe o međunarodnoj oporuci.

Ovlašteni na sastavljanje međunarodne (jednako kao i javne) oporuke su (u Republici Hrvatskoj): a) sudac općinskog suda, b) sudski savjetnik u općinskom sudu, c) javni bilježnik i d) (u inozemstvu) konzularni odnosno diplomatsko-konzularni predstavnik Republike Hrvatske (članak 32. stavak 2. Zakona o nasljeđivanju). Sudac i sudski savjetnik općinskog suda, kao i javni bilježnik, ovu vrstu oporuke mogu sastaviti i strancima, dok diplomatsko-konzularni predstavnici Republike Hrvatske u inozemstvu sastavljaju međunarodnu oporuku samo hrvatskim državljanima.

Kad javni bilježnik sastavlja međunarodnu oporuku, on to čini u svom službenom sjedištu i za područje na kojemu obavlja svoju službu, neovisno o tome da li je sastavlja u svojim uredovnim prostorijama ili van njih, što je također moguće. Ako javni bilježnik međunarodnu oporuku sastavi izvan granica Republike Hrvatske, tada takva radnja ne bi imala snagu javnobilježničke radnje.

Osobe koje su ovlaštene za sastavljanje međunarodne oporuke ujedno su ovlaštene i dužne po odredbama Zakona o nasljeđivanju obavljati i radnje koje su u nadležnosti suda u vezi s čuvanjem, opozivanjem i evidentiranjem međunarodnih i drugih oporuka, što se prvenstveno odnosi na evidentiranje u Hrvatskom upisniku oporuka, o čemu će više riječi biti kasnije.

Oporučivanje u obliku međunarodne oporuke ne sadrži sastavljanje samog teksta isprave, već je to radnja koja vremenski prethodi aktu oporučivanja, stoga sam tekst oporuke može prethodno sačiniti sam oporučitelj ili netko drugi, uključivo i samu ovlaštenu osobu. Stoga nema zapreke da ovlaštena osoba sastavi oporuku oporučitelja u obliku javne oporuke, dajući joj svojstvo međunarodne oporuke, samo što ni tada sastavljanje teksta neće biti sastavni dio oporučivanja. Sam, pak, akt oporučivanja započinje u trenutku podnošenja isprave u kojoj je oporučitelj očitovao svoju posljednju volju nadležnoj ovlaštenoj osobi, kako bi njezinim djelovanjem ta isprava postala javna isprava - međunarodna oporuka.

Istovjetnost oporučitelja službena osoba koja oporuku sastavlja utvrđivat će na temelju važeće osobne iskaznice ili putovnice, ako osobu oporučitelja ne poznaje osobno i po imenu, a ako to nije moguće, onda putem dva svjedoka istovjetnosti, što predviđa i Zakon o javnom bilježništvu. Za razliku od situacije u kojoj se sastavlja javna oporuka, kod sastava međunarodne oporuke utvrđivanje istovjetnosti oporučitelja nije dio akta oporučivanja, iako se svakako mora učiniti.

Cijeli akt oporučivanja se, osim uz sudjelovanje ovlaštene osobe, odvija i uz nazočnost dvaju svjedoka, koji trebaju biti i apsolutno i relativno sposobni za to svojstvo, jednako kao i kod sačinjavanja javne oporuke ili pisane oporuke pred svjedocima. To znači da svjedocima mogu biti samo osobe koje su punoljetne, kojima nije oduzeta poslovna sposobnost i koje znaju i mogu čitati i pisati. Sastaviti javnu oporuku u svojstvu ovlaštene osobe ili biti svjedocima javne oporuke nikako ne smiju biti oporučiteljevi potomci, njegova posvojčad i njihovi potomci, njegovi predci i posvojitelji, njegovi srodnici u pobočnoj lozi do zaključno četvrtog stupnja, bračni drugovi svih tih osoba niti oporučiteljev bračni drug.

Prvi bitan uvjet kod ove vrste oporučivanja je da oporučitelj izjavi pred ovlaštenom osobom u nazočnosti dvaju svjedoka da je 1) isprava koju je napisao i podnio na potvrdu (odnosno isprava koju je sastavila službena osoba) njegova oporuka i da je 2) upoznat s njezinim sadržajem. Oporučitelj nije dužan nikome otkriti sadržaj oporuke (ni ovlaštenoj osobi ni svjedocima), ali ih, ako tako odluči, može s njime upoznati.

Potom oporučitelj potpisuje oporuku odnosno, ako ju je već ranije potpisao, priznaje i potvrđuje potpis na oporuci kao svoj. Ako nije u stanju potpisati se, dovoljno je navesti razlog tome ovlaštenoj osobi koja će to zabilježiti na oporuci, a oporučitelj može zatražiti i od druge osobe da ga na oporuci potpiše.

Oporuku tada potpisuju svjedoci i ovlaštena osoba. Potpisi ovlaštene osobe, oporučitelja i svjedoka na međunarodnoj oporuci i pripadajućoj joj potvrdi, oslobođeni su svake ovjere ili slične formalnosti, ali nadležno tijelo može, po potrebi, provjeriti istinitost potpisa. Svi potpisi se stavljaju na kraju oporuke, a ako se oporuka sastoji od više listova, tada oporučitelj mora potpisati svaki list (ili ako on to nije u stanju, onda osoba koja se potpisuje u njegovo ime odnosno sama ovlaštena osoba), s time da svaki list mora biti označen brojem.

Ovlaštena osoba stavlja na kraju oporuke datum potpisivanja, bez kojega podatka oblik ne bi bio valjan. Datumom oporuke smatra se onaj dan kad ju je potpisala ovlaštena osoba, ali čak i ako na oporuci već stoji neki datum prethodno upisan, danom oporučivanja smatra se dan potpisivanja oporuke od strane ovlaštene osobe. Ispunjenjem svih netom navedenih uvjeta, isprava je dobila karakter javne isprave u obliku međunarodne oporuke.

Ovlaštena osoba dužna je oporučitelju izdati potvrdu o sastavljanju međunarodne oporuke kojom se dokazuje da oporuka ima valjani oblik međunarodne oporuke i da su ispoštovani svi netom opisani koraci. Sadržaj potvrde propisan je člankom 160. Zakona o nasljeđivanju, a ona se daje u točno određenom obliku tj. obrascu. Jedan primjerak potvrde zadržava ovlaštena osoba, a drugi primjerak daje se oporučitelju.

Činjenica sastavljanja oporuke, kao i njezina pohrana kod ovlaštene osobe, te njezino proglašenje evidentirat će se u Hrvatskom upisniku oporuka (čl. 68. st. 1. i čl. 148. st. 8. Zakona o nasljeđivanju). U upisnik se ne upisuje sadržaj same oporuke, niti se u njega oporuka može pohraniti. Upisnik oporuka vodi Hrvatska javnobilježnička komora sukladno odredbama Pravilnika o Hrvatskom upisniku oporuka. U upisnik na zahtjev oporučitelja podatke dostavljaju nadležni sudovi, javni bilježnici, odvjetnici i osobe koje su napravile oporuku, a mogu se upisati sve vrste oporuka.

Javni su bilježnici nakon sastava javne/međunarodne oporuke dužni upisati njezino postojanje u upisnik. Dozvoljena su brisanja, opozivi i druge promjene. Posebno je bitno istaknuti da strani državljani ne mogu upisati oporuku u registar. Hrvatski upisnik oporuka javni je upisnik iz kojega se podaci prije oporučiteljeve smrti ne mogu nikome staviti na raspolaganje, osim oporučitelju ili osobi koju je on za to posebno ovlastio. Činjenica da oporuka nije evidentirana u Hrvatskom upisniku oporuka, niti bilo gdje posebno pohranjena, ne šteti njezinoj valjanosti. Prilikom vođenja ostavinskog postupka, službena osoba koja vodi postupak u obvezi je zatražiti podatak iz registra o postojanju oporuke, budući da je zakonski obavezno otkriti postojanje oporuke.

Ako ne postoji obavezan propis o čuvanju oporuke, ovlaštena osoba upitat će oporučitelja želi li dati izjavu u pogledu čuvanja oporuke. U tom slučaju, i na izričit zahtjev oporučitelja, mjesto gdje on ima namjeru čuvati svoju oporuku zabilježiti će se u potvrdi. Oporučitelj može svoju oporuku sam čuvati ili je povjeriti na čuvanje kojoj drugoj fizičkoj ili pravnoj osobi. Hoće li to učiniti ili neće, ovisi isključivo o njegovoj volji. Na čuvanje se može povjeriti oporuka u ma kojem pisanom obliku (pa tako i sama javna/međunarodna oporuka), budući da oporuka tada ima oblik (javne) isprave.

Ako oporučitelj ili osoba koju je on za to opunomoćio želi povjeriti oporuku na čuvanje sudu, javnom bilježniku ili u inozemstvu konzularnom, odnosno diplomatsko-konzularnom predstavniku Republike Hrvatske kao tijelima nadležnim za čuvanje oporuke, oni su je dužni primiti na čuvanje bez obzira tko je oporuku sastavio, te postupiti pritom po pravilima Zakona o nasljeđivanju.

Prije primanja oporuke na čuvanje utvrdit će se istovjetnost osobe koja oporuku predaje na čuvanje po pravilima za utvrđivanje istovjetnosti oporučitelja, osim kada je ta osoba poznata ovlaštenoj osobi osobno ili po imenu. Oporuka se predaje na čuvanje otvorena ili zatvorena. Ovlaštena osoba koja prima oporuku na čuvanje, sastavit će o tome zapisnik, u kojem će navesti kako je utvrđena istovjetnost osobe koja je oporuku predala na čuvanje i u njega unijeti podatke, saznanja i zapažanja o svim okolnostima koje bi mogle biti važne za ocjenu valjanosti oporuke. Ako je oporuku na čuvanje predala osoba koju je oporučitelj za to opunomoćio, zapisniku će se priložiti ta punomoć.

Oporuka primljena na čuvanje stavit će se u poseban omot i zapečatiti, pa će se dati potvrda da je oporuka primljena na čuvanje. Sud, javni bilježnik, odnosno konzularno ili diplomatsko-konzularno predstavništvo Republike Hrvatske koje je primilo oporuku na čuvanje čuvat će je s posebnom pažnjom i odvojeno od ostalih spisa i o tome će bez odgode poslati obavijest u Hrvatski upisnik oporuka.

Predaja oporuke na čuvanje za to nadležnom tijelu vlasti ne daje veće važenje ili vrijednost ispravi koju oporučitelj naziva oporuka samo zbog činjenice što se nalazi na čuvanju - isprava koja nije oporuka neće tim činom postati oporuka, neće postati valjana ako to nije, niti će privatna oporuka postati javna.

Oporuka koja se nalazi na čuvanju vratit će se oporučitelju na njegov zahtjev, kao i oporučiteljevu opunomoćeniku koji ima ovjerovljenu punomoć za taj posao. O vraćanju oporuke sastavit će se zapisnik, u kojem će se navesti način na koji je utvrđena istovjetnost osobe kojoj se vraća oporuka. Ako se oporuka vraća opunomoćeniku, punomoć će se priložiti zapisniku i čuvati kod onoga koji je oporuku vratio. Tijelo koje je vratilo oporuku oporučitelju ili njegovom opunomoćeniku o tome će bez odgode poslati obavijest u Hrvatski upisnik oporuka.

Zahtjev za vraćanje oporuke ne implicira i sam opoziv oporuke. Naime, tek kada oporučitelj zaista opozove oporuku na neki od zakonom predviđenih načina (očitovanjem danim u bilo kojem obliku u kojem se po zakonu može sačiniti i sama oporuka, uništenjem oporuke i ostalim načinima), oporuka prestaje postojati.

Nakon smrti oporučitelja, osoba koja je u posjedu oporuke oporučitelja (sada ostavitelja) dužna je oporuku podnijeti sudu radi njezina proglašenja, odnosno obavijestiti nadležni sud o tome gdje se oporuka nalazi. Prilikom sastava smrtovnice matičar će u njezinom sadržaju navesti i podatak koji je dobio od osobe koja je davala podatke za sastav smrtovnice o tome postoji li oporuka, je li pisana ili usmena, kao i gdje se nalazi. Poželjno je oporuku dostaviti sudu zajedno sa smrtovnicom, a ako je oporuka predana samom matičaru on je obavezan dostaviti je sudu radi proglašenja. Oporuka se, dakle, proglašava tek nakon što je oporučitelj umro ili je proglašen umrlim, ne proglašava se oporuka živog oporučitelja.

Kad sud/javni bilježnik provodi ostavinski postupak i vrši proglašenje oporuke, to čini na način da otvara oporuku, čita je i o tome sastavlja zapisnik. To čini u prisustvu dvoje punoljetnih svjedoka koji mogu biti i sami nasljednici. Proglašenjem oporuke daje joj se potreban publicitet čime se stvara prigoda da sve zainteresirane osobe dobiju potrebnu informaciju o sadržaju oporuke, a postojanje te prigode smatra se dovoljnim da bi se moglo konstatirati da su one zaista upoznate s postojanjem oporuke i njezinim sadržajem. Na taj način omogućava se raspravljanje je li to uistinu ostaviteljeva oporuka i je li valjana (što je uglavnom isključeno ako se radi o javnoj oporuci), te koje nasljednopravne učinke izaziva.