Kada cesta „pojede“ privatno zemljište- pravo vlasnika na naknadu

Kada cesta „pojede“ privatno zemljište- pravo vlasnika na naknadu ne može zastarjeti prije nego što bude ostvareno, analiza odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-3726/2021

Osvrt na ustavnopravnu zaštitu vlasnika u slučajevima izgradnje javne infrastrukture bez formalnog izvlaštenja

Odluka Ustavnog sud Republike Hrvatske predstavlja važan doprinos razvoju domaće ustavnosudske prakse u području zaštite prava vlasništva u situacijama tzv. faktičnog izvlaštenja. Riječ je o slučajevima u kojima se privatno zemljište koristi i trajno prenamjenjuje za javnu infrastrukturu bez provođenja formalnog postupka izvlaštenja, pri čemu vlasnik ostaje bez naknade ili mu se ona uskraćuje kroz procesne prigovore, osobito zastaru.

Činjenični okvir i pravni problem

U konkretnom predmetu radilo se o zemljištu na kojem je izgrađena cesta, a da prethodno nije proveden postupak izvlaštenja. Nakon stupanja na snagu Zakona o cestama, predmetna nekretnina postala je nerazvrstana cesta i time javno dobro u općoj uporabi u vlasništvu jedinice lokalne samouprave.

Vlasnik je, nakon neuspjelog pokušaja mirnog rješavanja odnosa s Gradom Zagrebom, pokrenuo sudski postupak radi isplate naknade u visini tržišne vrijednosti zemljišta. Dok je prvostupanjski sud prihvatio njegov zahtjev, drugostupanjski sud ga je odbio pozivajući se na zastaru, smatrajući da je rok počeo teći već izgradnjom ceste, odnosno u trenutku kada vlasnik više nije mogao tražiti povrat nekretnine.

Time je nastala pravno problematična situacija u kojoj je vlasnik istodobno izgubio nekretninu, nije mogao ostvariti povrat, a naknadno mu je uskraćeno i pravo na naknadu.

Ustavnopravni okvir zaštite vlasništva

Ustavni sud je polazio od članka 48. i 50. Ustava Republike Hrvatske, koji jamče pravo vlasništva, ali i dopuštaju njegovo ograničenje ili oduzimanje isključivo u javnom interesu i uz naknadu tržišne vrijednosti.

Sud je naglasio da se ova dva ustavna jamstva moraju promatrati kumulativno: zakonitost i javni interes nisu dovoljni sami po sebi ako nije osigurana učinkovita i stvarna naknada.

U tom kontekstu, Sud je posebno istaknuo da se ustavni zahtjev pravične naknade ne smije isprazniti procesnim pravilima, poput zastare, na način koji bi doveo do faktičnog lišenja vlasništva bez kompenzacije.

Faktično izvlaštenje kao ustavnopravna kategorija

Ključni doprinos odluke ogleda se u jasnom prihvaćanju koncepta faktičnog izvlaštenja. Iako formalni postupak izvlaštenja nije proveden, učinci na vlasnika bili su identični:

• trajni gubitak mogućnosti korištenja nekretnine,
• onemogućavanje povrata zbog javne namjene,
• upis javnog dobra u korist jedinice lokalne samouprave.

Sud je zauzeo stajalište da takva situacija proizvodi pravne učinke koji su ekvivalentni potpunom izvlaštenju prema članku 33. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, što automatski povlači i obvezu naknade.

Kritika primjene zastare

Ustavni sud je posebno problematizirao pristup drugostupanjskog suda koji je zastaru vezao uz trenutak izgradnje ceste.

Takvo tumačenje, prema Sudu, zanemaruje ustavnu dimenziju prava vlasništva jer:

• ignorira činjenicu da vlasnik sve do uspostave javnopravnog režima često nema jasno određen trenutak gubitka prava,
• dovodi do situacije u kojoj se javna vlast može pozvati na vlastito protupravno stanje (izgradnju bez izvlaštenja),
• rezultira time da se naknada uopće ne može ostvariti.

Sud je naglasio da zastara ne smije postati instrument kojim se faktično legalizira oduzimanje imovine bez naknade.

Uloga Europske konvencije i standardi ESLJP-a

Ustavni sud se u obrazloženju oslonio i na standarde Europskog suda za ljudska prava, osobito praksu Europski sud za ljudska prava, uključujući predmet Carbonara i Ventura protiv Italije.

U toj je praksi naglašeno da država ne može profitirati iz situacije nezakonitog ili neformaliziranog oduzimanja vlasništva, a potom se osloboditi obveze naknade pozivanjem na zastaru ili procesne prepreke.

Ustavni sud preuzima taj standard i ugrađuje ga u domaći ustavnopravni okvir.

Značaj odluke za praksu

Odluka ima dalekosežne posljedice za praksu sudova i jedinica lokalne samouprave. Ona potvrđuje nekoliko ključnih pravnih smjernica:

• pravo na naknadu za oduzeto zemljište ne ovisi isključivo o formalnom izvlaštenju,
• faktično preuzimanje i prenamjena nekretnine u javno dobro stvara obvezu naknade,
• zastara se ne smije tumačiti na način koji dovodi do potpunog gubitka prava na naknadu,
• sudovi su dužni osigurati učinkovitu ustavnu zaštitu vlasništva.

Zaključak

Odluka Ustavng suda Republike Hrvatske predstavlja važan korak u jačanju pravne sigurnosti vlasnika nekretnina pogođenih javnim projektima.

Njome se jasno afirmira načelo da javni interes može opravdati oduzimanje vlasništva samo ako je ono popraćeno stvarnom i učinkovitom naknadom tržišne vrijednosti. Istodobno, Sud ograničava mogućnost da se kroz formalističku primjenu zastare ili procesnih pravila derogira sama bit ustavnog prava vlasništva.

U konačnici, odluka potvrđuje da pravni sustav ne smije tolerirati situacije u kojima privatni vlasnik snosi teret javne infrastrukture bez pravične kompenzacije, jer bi to narušilo samu srž ustavne zaštite vlasništva.